Priča o američkom Prometeju

Kad je 2000. u svjetska kina stigla vrlo intrigantna, dramaturški inovativna i narativno složena psihološka triler-drama Memento, scenarist i redatelj Christopher Nolan preko noći je stekao kultni status i postao miljenik ambicioznije publike i filmofila. Zasluženo, jer svojim drugim filmom, realiziranim nakon hvaljenoga prvijenca Following iz 1998, Britanac Nolan afirmirao se kao iznimno svjež i darovit autor kojeg pored tjeskobnih egzistencijalnih drama i složenih psiholoških stanja protagonista podjednako, a možda čak i više, zanima bavljenje filmskom formom, narativnom i logičkom kombinatorikom, tretmanom vremena unutar filmske priče, stilskim izražajnim sredstvima, odnosom stvarnosti i fikcije, fluidnim identitetima i još fluidnijim sjećanjima likova te davanje posvete njegovim filmofilskim uzorima. Redatelj je u Mementu definirao temeljne autorske preokupacije i obilježja svog rukopisa, koja će postati lako prepoznatljiva u njegovim nadolazećim ostvarenjima.

Maestralno režiran, stilski precizno osmišljen, vizualno zavodljiv i barokno razigran Oppenheimer gleda se u dahu / Izvor Distribucija Editus

Psihološka triler-drama Nesanica tako je proširila sliku o Nolanu kao o vještu i darovitu filmašu koji nerijetko robuje klišejima i koji formalnoj strani svojih djela i njihovim oblikovnim razinama daje znatnu prednost u odnosu na sadržajne, semantičke pa i logičke razine. Već u tom filmu postalo je razvidno da on u tematska ishodišta svojih filmova najčešće stavlja ako ne psihičke poremećaje netipičnih protagonista, a ono njihova specifična ili pomaknuta mentalna stanja praćena izraženim etičkim i identitetskim dvojbama. Kruto oživljavanje franšize o zakrabuljenom zaštitniku Gotham Cityja u filmu Batman: Početak, naglašeno stilizirana fantastična romantična krimi-drama Prestiž, precijenjeni nastavak sage o Batmanu u hitu Vitez tame, kao i svi filmovi koji su slijedili, od odličnog Interstellara preko uspjelog Dunkirka do enigmatičnog i pretencioznog Teneta, koji se sav sveo na poigravanje dramaturgijom, naracijom, stilom i ostalim izvedbenim segmentima, Nolana su potvrdili kao autora koji, baveći se podvojenim ličnostima s ozbiljnim duševnim smetnjama ili pomaknutim stanjima, te zaplete djela često garnirajući manje ili više izraženim elementima fantastike, ponajprije igra na kartu formalne ekvilibristike, vizualne zavodljivosti, redateljskih bravura i efektne oniričke ugođajnosti.

Sve to zatječemo i u njegovu recentnom djelu, biografskoj drami Oppenheimer, koja Nolana predstavlja kao zrelijeg i manje pretencioznog filmaša. Možda je stvar u tome što je riječ o istinitoj priči, o prikazu dijela života J. Roberta Oppenheimera, američkog fizičara koji je kao čelni stručnjak tzv. Projekta Manhattan tijekom Drugoga svjetskog rata stvorio atomsku bombu, pa redatelj većinu filma, osim u određenoj mjeri uvodnog dijela koji kadrovima protagonistovih vizija i snoviđenja navješćuje pretencioznost nalik onoj u Drvu života Terrencea Malicka, nije imao prilike razmahati se u onirizmu i metafizičkim pretenzijama. Unatoč trajanju od okrugla tri sata, maestralno režiran, stilski do najsitnijeg detalja precizno osmišljen, vizualno zavodljiv i barokno razigran Oppenheimer gleda se u dahu i uzbudljiv je poput rasnog trilera. Zasluge za to neosporno pripadaju i suscenaristima Kai Bird (dokumentarac To End All War: Oppenheimer & the Atomic Bomb) i Martinu Sherwinu (dokumentarac The Trials of J. Robert Oppenheimer), koji su opsesivno posvećeni liku i djelu velikog znanstvenika. Njega izvrsno tumači Irac Cillian Murphy, nekadašnji dežurni negativac iz holivudskih B-filmova, koji se izdigao upravo zahvaljujući radu s Nolanom i seriji Peaky Blinders. U njegovoj interpretaciji Oppenheimer je dijelom idealist, ali dijelom i pragmatičar koji na nagovor generala Leslieja Grovesa (Matt Damon) pristane sudjelovati u stvaranju atomske bombe, ne znajući da će sve vrijeme biti žrtva manipulacije prijetvornoga Lewisa Straussa (odlični Robert Downey Jr.). To će do izražaja ponajviše doći kad se nakon bacanja atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki kod Oppenheimera, stalno sumnjičena zbog ljevičarenja i komunizma jer je podupirao protivnike Francova režima, probudi savjest i kad ga počnu progoniti vizije spaljenih ljudi. Šteta što njegovi kompleksni odnosi s dvjema ženama, suprugom Kitty (Emily Blunt) i ljubavnicom Jean Tatlock, nisu detaljnije razrađeni, no Oppenheimer je unatoč tomu vrlo uspjelo ostvarenje.